[Milijun godina u Paklu, a ni kap vode]

Ledeni vjetrovi pušu iznad neprijateljskih rovova
Između leševa provlači se miris trulog mesa
Beskrajna bol u zraku, proklete duše mole za kraj
Dok se naši crni tenkovi vuku kroz snijeg
Preko zaleđenih polja mrtvaca i unakaženih tijela
Pretvarajući bijeli snijeg u krvavi crveni pakao
Kosti i lobanje pucaju pod težinom našeg čelika
Neprijatelj gazi svoje pale u blatu dok se povlači
Posmatramo užas u njihovim očima dok gledaju
Kako palimo njihovu zemlju, kako donosimo kraj
Preziremo život, kao kuga haramo zemljom
Nosimo hladnu smrt i prokletstvo svijetu
Hranimo zemlju krvlju naših neprijatelja
Pretvaramo noć u dan dok cijelo nebo gori
Gusjenice naših tenkove ostaljaju krvavi trag
U bijelome snijegu...